hrabrost,kukavicluk,egoizam ili?


buduci da me samoubojstvo kao socioloski, psiholoski i filozofski oduvijek zanimalo,pa povremeno cituckam o tome sve cesce naletim na stavove raznoraznih ljudi koji jednostavno kazu-krajnji egoizam-pa je li on/a razmislio kako ce to utjecati na bliznje?

po meni totalna glupa,usudio bih se reci egocentricna izjava,kako vi gledate na to?


da li je osoba koja se na to odluci hrabra ili kukavica?

A i jedno i drugo. Hrabro je prekinit život pogotovo kad znaš da te iza ne čeka ništa dobro. Ako si nevjernik, ne čeka te ništa, a ako si vjernik čeka te pakao.
A opet, mislim da to naprave samo kukavice koje se ne mogu nosit sa svojim problemima. Teško je o tome pričat. Ne znam šta bi mene natjeralo na samoubojstvo, al nemogu reć da ne postoji ništa. Možda, da ostanem teški invalid, teret svojima, teret sam sebi, da vegetiram i da izgubim smiso života, možda bi se i ubia, samo da ne mučim sebe i svoje bližnje.

samoubojstvo je trenutak slabosti,nemoći i bijega od stvarnosti i problema...osobi koja to čini vjerovatno u tome trenutku jedini izlaz ili kao za vrijeme rata strah od još gorega što bi mogao doživjeti...

mislim da samoubojstvo može biti sve troje.. ovisno o osobi i povodu za takav jedan čin...

dakle, ovisno o situaciji, nekad je to čisti kukavičluk, nekad egoizam a nekad pak hrabar čin...

a ne znam...al ne osuđujem osobe koje se odluče na samoubojstvo jer mi uvijek prvo padne na pamet: što se to jebeno loše njemu događalo da se MORAO ubiti?

Treba imati hrabrosti.

Te osobe nisu ni hrabre ni kukavice, oni su normalni ljudi s malo više problema i malo manje samopouzdanja i jednostavno dođu u stanje kad izgube kontrolu na vlastitim umom i ubiju se!
Možda se to i vama dogodi! Nikad se nezna! Zato se neupuštajte u ono što nije potrebno i živit ćete još toliko!

I ja mislim da je svo troje navedeno!
Ovisno o osobi i situaciji!
Treba imati muda biti egoistična kukavica i dići ruku na sebe da sebi olakšaš život pritom ne misleći na druge,na alternativna rješenja problema!
Osim ako se ne radi o ekstremnim slučajevima,da citiram FRITZA

ja bih najviše rekao da je uzrok za samoubojstvo strah i manjak samopuzdanja.

Prije svega hrabrost.stvarno je za tako nesti potrebna hrabrost.Meni je u nekim fazama(adolescentskim) doslo da ucinim tako nesto(iz idiotskih razloga),ali naravno,toliko hrabra bila nisam.A danas da mi nesto takvo sine,onda bi ,osim nedostatka hrabrosti ,vazan faktor igrala moja obitelj,konkretnije dijete,nebi mogla biti toliki egoista i ostaviti dijete bez majke.A i ustalom previse volim zivot da bi si ga uskratila.
Ali opet,ljudi prozivljavaju i dozivljavaju razno razne tragedije,i nekad se nekome to zaista cini kao jedini moguci izlaz.Tesko je suditi covijeku u tom stanju.Ali u svakom slucaju,zalosno je sto toga zaista puno ima.

ma hrabrosti ti treba za taj čin.
al jebi ga , možeš i zažmirit i nema te...

puno je veća hrabrost ostati živ i boriti se sa opakom bolešću ili u teškom siromaštvu i sl...

prvenstveno kukavni postupak

to je jedini razlog zašto sam odmah odabcila tu pomisao - kukavički je a ja sam sve ali kukavica nisam

I to sta kazes.Istina.Svaka kusnja iziskuje hrabrost.

mislim da ne treba ni egoizam, ni hrabrost, ni kukavičluk... nego - krajnji očaj i osjećaj apsolutne bespomoćnosti. Tek u situaciji kad čovjek ne vidi ni jedan drugi izlaz (iako je to - subjektivan doživljaj, ne mora značiti da bi se nama činila ta ista situacija bezizlazna...) - diže ruku na sebe. Nema tu hrabrosti - to je očaj. Nema ni egoizma, jer ego tjera na - postojanje. Nema ni kukavičluka, jer - kukavica neće dići ruku na sebe... samo čisti - očaj. I zato mi je uvijek žao kad čujem da je netko napravio tako nešto -ili pokušao, ili - uspio u tome, jer - smatram da u životu UVIJEK ima izbora, samo smo ponekad slijepi i ne vidimo izlaz iz neke situacije. Riješenja su zapravo - uvijek tu -nadohvat ruke... samo treba moći sagledati stvari iz - drugog ugla, treba moći - pronaći drugi put. Ponekad u životu treba znati - tražiti pomoć... Ako se utapaš - nitko te ne može izvući dok... ne ispružiš ruku.

bijeg od života i teški kukavičluk

Rekla bih oboje .... slažem se sa daru ...očajne situacije te natjeraju na to ...nepoznajem ni jednu osobu koja bi mogla reć da se nije nalazila pred takvim rubom...i sama sam potonula više puta ..i poželjela rekla bih olakotnu situacijua se izvućem ..dali je bila hrabrost ili kukavičluk što nisam ..rekla bih da sam previše papak što nemogu dić ruku na sebe ..a s druge strane ..uvjek se pojavi neki tračak svjetlosti koji me taj tren izvuće da ne posrnem ili točnije ne potonem na samo dno ..
Koliko ljudi me poznaje u RL ...vide me kao uvjek nasmijanu ..dobre volje ...i td...al zbilja unutar mene same je puno drugaćije od one što drugi vide izvana ...Život je težak ..i ponekad je teško nositi se sa samim životom i njegovom kolotečinom koju ti donosi ...

ono sto me raspizdilo ali i potaklo na ovu temu je ovo-dakle frend kojeg su starci satrali svojim terorom,senzibilan i inteligentan decko,nije se snasao u zivotu,zadnjih par godina ocaj je prstao iz njega,u ocima mu je samo i jedino vapaj za pomocu bio vidljiv-itekakav,obitelj je bolila neka stvar,i covjek se odluci i ubije se,nakon toga reakcija okoline i njegove obitelj je apsolutna osuda,arogantan stav-pa kako nam je to mogao uciniti?

za nevjerovat

Hm, da... možda se nama ponekad neki razlog čini - očit. Ali - ne mora ni biti samo jedan razlog... možda se njemu nanizalo više stvari... Međutim, reakcija okoline, tih roditelja je - pomalo egocentična... ali opet... ne osuđuj ih.
Koliko godina je imao? To je upravo situacija - kad ne vidiš izlaz, a - uvijek ga imaš. Jer - možeš imati terorirste od roditelja - ali s roditeljima ne živiš zauvijek. Možda ga je samo još godina-dvije dijelila od toga da se može zarotirati na petama i reći "Odoh ja svojim putem!". Žalosno i prežalosno što je - tako završilo. Žalosno - i za te roditelje. Jer - nije lako biti roditelj. Njihova "ugnjetavanja" isto proizlaze iz - njihovih vlastitih strahova, oni se na taj (možda i - KRIVI) način trude - da odgoje dijete, da ga "stave na pravi put", a nemaju senzibilitet da time vrše prejak pritisak... Griješili su, ali ne iz pakosti - griješili su iz straha, i neznanja kako da naprave - bolje. A sad im se i najgora noćna mora - obistinila. Dakle - nije za ih osuđivati... ja ih - žalim - sve zajedno.

Grozno ...no rijeći "Kako nam je to mogao ućiniti "i nisu rijeći sebičnosti već očaja...
Svako ko je imao takav slučaj ...u obitelji ...ili da je izgubio prijatelja na takav naćin ..svi bi se zapitali zašto ... to je donekle normalno pitanje za takvu situaciju ...
Žalim tu obitelj ...jer izgubila je vrlo tužnog i emotivno slomljenog člana obitelji ... ponekad osjećaj suvišnosti i nije osjećaj u kojem neki mogu preživjeti ...a puno nas se ponekad osjeća baš tako ..kao biološki višak ...
Divim se hrabrosti tog dečka ..jer biti suoćen sa tako nećim i znati da češ za minutu napustit ovaj svjet i sve ono što poznaješ ...je ne samo hrabrost ..već i naćin da jednostavno digneš ruke i kažeš svima ..postojao sam ..a pretvorili ste me u duha ...sada sam duh i konaćno me primječujete... žalosno je to što neko mora ućiniti tako nešto da bi se primjetilo ...a s druge strane i riješio stvari koje su ga tog trena mućile...
Najtužnije je što ponekad stvarno smrt izgleda kao bolji izlaz i poćinje izgledat privlaćnijom od samog života .
Svi smo ljudi i svi krvarimo iznutra ...

svakome sa imalo sensa njegov kraj je bio vise nego izvjestan!
po meni svi oni koji su kasnije a i dandanas blatili njegovo ime i postavljali se u tu i takvu poziciju su jebeni licemjeri-gdje ste bili kad je grmilo?

ko ste vi da mu sudite

ni ja se ne zelim postavljati u poziciju da krivim samo njih apsolutno opravdavajuci njega,jok, nista nije crno bijelo,mogao bih reci da on jednostavno nije imao srece!

al ono sto me ljuti je taj stav ljudi koji su ga poznavali,kao da niko nije vidio kroz kakav pakao je on prolazio,svi samo seru kako je on povrijedio svoje najblize